Najnovije

Antun Nikolić Tuca ponosan na ono što je postigao, ali i ostavio tradicijskoj tamburaškoj glazbi

Antun Nikolić Tuca intervju

Antun Nikolić Tuca poznati je osječki virtuoz na tamburi

Poznati, pa možemo slobodno reći i legendarni osječki tamburaš, aranžer, skladatelj, producent i glazbeni urednik Antun Nikolić Tuca veliki je virtuoz na tamburi, ali i poznati proizvođač orahovca i kulena, u slobodno vrijeme prikupljač narodnih pjesama i žičanih instrumenata, zaljubljenik u pecanje i druženje s ljudima.

Na jednom od takvih druženja razgovarao je i s nama i prisjetio se svojih početaka, ali i ljudi koji su njegov glazbeni put obogatili svojom prisutnošću i prijateljstvom.

Već je kao dijete postao virtuoz na tamburi

Antun Nikolić Tuca iz rodne Županje u Osijek je došao 1956. godine, a već dvije godine kasnije svirao je u Tamburaškom orkestru Radio Osijeka. Prepoznatljiv je i drag svima koji ga poznaju i koji su s njim na bilo koji način surađivali, jer ono što je Tuca postigao u životu, mnogi bi poželjeli imati barem dijelom. Naravno, nije tu riječ o materijalnim, već duhovnim, što bi mi rekli ljudskim postignućima.

Više od pola stoljeća je prošlo, čini se mnogo, no kako je danas sjediti u ovom istom gradu i prisjećati se tih vremena? – Doista, kada čovjek pogleda koliko je vremena prošlo zastane i zapita se što je sve postigao u svom životu. Ja mogu biti ponosan što sam upravo u Osijeku izgradio svoj glazbeni put, a sve zahvaljujući ljudima s kojima sam radio. U to vrijeme to su bili Branko Mihaljević, Darko Paurić, ali i Julije Njikoš koji je u vrijeme moga dolaska bio dirigent orkestra. U početku sam svirao drugi prim, a poslije i prvi. Iako za sebe volim reći da sam samouk, ne mogu nikako zaboraviti Jašu baćija, legendarnog Mađara, koji me je prvi zapazio i kao klinca naučio puno toga kada je sviranje u pitanju.

Dolazak u Osijek ostao je poseban po činjenici da ste tada imali svega trinaest godina, a već ste bili pravi virtuoz na tamburi. – Da, tamburu sam prvi puta uzeo u ruke sa svojih šest godina, a sa starijim bratom Lukom po dolasku u Osijek napravio sam pravu senzaciju. Doći iz tadašnje Županje, koja je u ono vrijeme bila selo, u veliki grad poput Osijeka, za našu obitelj bilo je nešto posebno, pogotovo kada smo prvi put kročili u Slavonsko tamburaško društvo Pajo Kolarić gdje su tadašnji voditelji društva bili oduševljeni kako dvojica klinaca mogu tako dobro svirati i pjevati. Kažem vam, bili smo prava atrakcija. Čak su tiskali i razglednice na kojima je pisalo da smo najmlađi umjetnici na tamburi tadašnje države.

Proputovao cijeli svijet, ali uvijek se vraćao svom Osijeku

Možete li se sjetiti svojeg prvog nastupa? Surađivali se s brojnim poznatim glazbenicima, no kako je to izgledalo na samom početku glazbenog puta? – To je prava smijurija. Naravno, tu je bio već spomenuti Jašo baći, odnosno Lakatoš, koji je posvuda za sobom ostavljao samo smijeh.  S njim su bila i moja dva brata, Luka i Ilija, kao i Zvonko Batistuta i Krunoslav Kićo Slabinac. To su bili Slavonski bećari, prvi hrvatski tamburaški sastav osnovan 1971. godine.

Imali smo tonsku probu a Jašo je isprobavajući mikrofone rekao „dobra večer dragi posjetilaci, mi smo došla iz Osijeka, mi ćemo svirala, Kićo baći će pjevala…“, a Kićo je na to rekao može li to ponoviti na početku nastupa. Kada je došlo vrijeme za koncert Jašo je izašao na scenu i tečno najavio nastup, a Kićo ga pita zašto nije onako najavio kao na probi, a Jašo će njemu na to „pa srce moje šta nisi rekla?“, na što je publika prasnula u smijeh.

Da, to je bio Jašo, neponovljiv i nezamjenjiv, uvijek se rado prisjetim tih vremena.

Dok ste se aktivno bavili glazbom proputovali ste cijeli svijet, no ipak ste ostali u svom Osijeku. Kako to da se tamburaši uvijek vraćaju doma? – To je zanimljivo pitanje, iako moram priznati, imao sam ponudu preseliti u Ameriku i raditi kao profesor na sveučilištu u Pittsburghu, predavati tamburu. Ipak, već sam bio oženjen, imao djecu i nisam to prihvatio. Sa svojim bendom sam proputovao cijelu Europu, više od dvadeset puta bio na turnejama po Americi, Kanadi, Australiji, no ovo je moj dom i najljepše mi je kada se ovdje vratim, Osijek je moj grad i ne bih ga mogao mijenjati. Znate kako kažu, najviše od svih gradova i znamenitosti koje sam vidio u životu pamtim autobus, pa je to i odgovor na ovo pitanje zašto se tamburaši uvijek vraćaju doma.

Drago mu je što mladi prepoznaju njegov utjecaj u glazbi

Mnogi znaju za splet vaših kola, isto tako tu je mnoštvo skladbi koje ste komponirali a da neki misle kako su to narodne tradicijske pjesme. Jeste li ponosni na svoj opus kada ga danas pogledate? – Naravno da sam ponosan, a uvijek i sam kažem da sam mogao puno više. To je zato što tamburaši nikada ne mogu otići u mirovinu, iako sam i sam otišao. No, glazba je život, a ja sam svoj utkao u tamburašku. Od zaborava sam sačuvao više od 400 šokačkih pjesama, na što sam iznimno ponosan. Aranžirati, obrađivati, pa i pisati pjesme nešto je posebno, to je naše narodno blago na koje sam posebno ponosan.

Mnogim mladim tamburašima ste uzor. Neki od njih upoznati su s vašim glazbenim opusom i utjecajem u tamburaškoj glazbi, a neki ne. Koliko vam znači pogled na ovu današnju mladu generaciju tamburaša? – Meni je drago što mladi danas slušaju mene, jer uvijek se sjetim kako sam i ja poput njih bio mlad i željan sviranja, učenja i napredovanja. Ja sam kao mlad svirao s Janikom Balažom, a on mi je znao govoriti da ga ne slušam toliko jer on ima taj svoj neki „ciganski“ način sviranja, uvijek mi je znao reći da se držim svog šokačkog načina i drago mi je što danas isto ima puno mladih koji idu tim putem, jer to je ono što ostaje iza nas, a zato su mlade generacije tu da to nauče i drže se toga. Da tada nisam poslušao Janiku, tko zna kako bih danas svirao. Ipak, posebna mi je čast kada me mladi prepoznaju, pozovu na probu, požele se fotografirati sa mnom, nije da mi to imponira, nego na neki način shvaćam da oni ne prihvaćaju mene samo kao osobu, već i ono što sam postigao svojim radom, a to je najvažnije.

Dražen Bočkaj

Oglasi