Najnovije

Posegana: Kada je tambura onda mora biti prava tambura, a kada je pop, mora biti dobar pop

posegana

Posegana je nedavno izdala novi singl i video spot “Dovraga sve” koji je osvojio publiku na prvo slušanje

Tamburaški sastav koji se 2012. okupio u Požegi već na samom početku karijere imao je pravi hit (Doživotnoj tvoj), a sve ono što je došlo nakon toga može se pripisati upornom trudu i radu. Nedavno su objavili novi singl “Dovraga sve“, a planiraju i završetak svog prvog albuma.

Već je peta godina kako djeluju u ovom sastavu, a bez obzira što su ih poslovne i fakultetske obveze pomalo udaljile, oni su i dalje uporni u svom glazbenom radu, ali i druženju. Tim povodom odlučili smo ih ugostiti i kroz naše “razgovore ugodne“ doznati još puno toga o njima.

Ponosno nose ime svoga grada

Požeština je poznata po tamburašima, festivalima i njegovanju tradicijske kulture. Jeste li ponosni što na neki način pronosite ime svoga grada i kako je zapravo nastalo ime Posegana? – Iznimno se ponosimo svojim gradom i s velikim veseljem nosimo ime Posegana. Požega je 90-tih bila tamburaška Meka, cijeli jedan val tamburaštva krenuo je s festivala Zlatne žice, koji je dugi niz godina bio jedan od najvažnijih festivala u državi. Kad smo kretali u priču Posegane, velik nam je problem bio smisliti pamtljivo, originalno, a opet zanimljivo ime, ime koje će zaintrirgirati slušatelje. Vi niste prvi koji nam postavlja pitanje vezano za ime Posegana. Razmišljajući u tom smjeru jednostavno smo se sjetili latinskog naziva našega grada i na prvu nam je zazvučalo dobro. Posegana je u biti pridjev izveden od latinskog naziva za Požegu, Posega, znači eto, može se reći da smo pravi požeški momci i to uvijek rado ističemo.

Koliko toga se promijenilo od vaših početaka, kada ste osnivali bend, do danas? Kako Posegana danas funkcionira i kako gleda na svoje početke? – Promijenilo se uistinu puno toga. Bend je nastao 2012. godine, skupili smo se mi, koji i danas činimo ovaj bend, prvenstveno prijatelji s idejom stvaranja dobre glazbe. Iza svih nas je stajalo iskustvo u drugim bendovima, a nastankom Posegane smo ta iskustva spojili u jednu lijepu glazbenu priču. Svatko je donio nešto svoje, nešto posebno, i možemo reći da se dogodila kemija.

Bez obzira na sva ta iskustva kada smo krenuli u pop vode, shvatili smo zašto glazba nikada neće postati dosadna. Otvorio nam se cijeli jedan svijet, produkcijski, aranžmanski, autorski, o kojem prije nismo niti razmišljali. Pošto volimo izazove počeli smo učiti, tu je jako bitno spomenuti ekipu koja nam je jako puno pomogla, a to su dečki iz požeškog studija Hardwork, Zvjezdan Marjanović, Damjan Pirović i Ante Akrap. U suradnji s njima smo došli do zvuka koji nam se sviđa, koji je svjež i dogodio se jedan pomak u svijesti, shvatili smo da rad na sebi nikada ne smije prestati.

Tako i danas uz pomoć naše ekipe trudimo se učiti nove stvari, ulagati u zvuk, produkciju, a krećemo u priču i s nešto autorskog rada. Dogodilo se tu puno stvari, na koje sada, gledajući unazad, možemo gledati kao sreću. No, svakako vjerujemo da naš naporni rad toj nekakvoj sreći nije odmogao, i, eto, iz pjesme u pjesmu se taj pristup pokazuje kao nešto dobro. Mislim da publika osjeti kada je nešto iskreno. Cijela priča mora krenuti sa strašću iz samog benda, a slušatelji će to prije ili kasnije znati osjetiti.

Po čemu biste se izdvojili od ostalih tamburaških sastava, što je to što ovaj bend čini drugačijim od drugih? – Zanimljivo pitanje. Ne volimo se uspoređivati s drugim bendovima, to su sve naši prijatelji i kolege koje beskrajno cijenimo i vrednujemo svačiji rad, svatko ovaj posao radi onako kako misli da treba. Tako je i s nama, imamo svoj neki đir i polako slažemo djeliće slagalice. Vjerujem da svaki bend radi posao najbolje što može. Ono po čemu se mi možda malčice razlikujemo je to da uz tamburašku postavu sviramo i elektronske instrumente, pa je to možda zanimljiva kombinacija. Svi u bendu su multiinstrumentalisti, pa ta kombinacija zvukova zna biti zanimljiva. No, ne volimo mješati kruške i jabuke, pa kad se svira tambura, to je prava tambura, a kad se svira pop, trudimo se da to bude dobar pop.

Ne žele se uspoređivati s drugima, žele biti “doživotno svoji”

Poznato je da publika voli mlade tamburaške sastave, pogotovo djevojke. Imponira li vam prepoznatljivost i kako se nosite s tim? – Svaki čovjek je pomalo tašt u suštini, pa tako i mi. Naravno da imponira kada se ljudi žele slikati s vama, popričati, kad vas prepoznaju na ulici i žele popričati s vama. Naročito djevojke. Ali, mi smo i dalje oni isti dečki koji smo bili i prije te nekakve “popularnosti”, ništa se naročito nije promijenilo. Ono što nam čini najveće zadovoljstvo je da su koncerti zasad popunjeni i ljudi pjevaju te naše pjesme. Taj osjećaj najviše imponira – netko na ovom svijetu cijeni to što vi radite, taj mali dio sebe koji ste odlučili podijeliti, netko prepoznaje i osjeti to. Mi smo tu manje bitni, najviše nam imponira što ljudi vole glazbu koju mi, eto, stvaramo. Potrudit ćemo se da tako i ostane.

Da možete na jedan dan biti bilo koji drugi glazbeni sastav na svijetu, tko biste bili i što biste tada učinili? – Opet jako zanimljivo pitanje, ti si baš odlučio malo provocirati. Ma ne bi mi mijenjali ništa, dobro nam je i ovako, družimo se, zezamo, što više treba. Cijenimo svačiji rad i mislimo da uistinu ovaj svijet vrvi vrhunskim glazbenicima. Bilo bi lijepo osjetiti atmosferu sa bine na koncertu Rolling Stonesa, Robbie Williamsa ili Stinga, ali to nema nikakvog smisla ako do te bine nismo došli svojim radom. Zato, korak po korak, ostajemo Posegana, tako nam je najbolje, tu se najljepše osjećamo. A tko zna, možda jednom i Stingova publika zapjeva “Doživotno tvoj”.

Aktualni singl “Dovraga sve” publici nudi pomalo žešći zvuk Posegane, kako ste se odlučili na taj potez? – Tako je, “Dovraga sve” je malo žešćeg zvuka, izraženije pop produkcije. Odgovor je jednostavan – pjesma nam se svidjela i vidjeli smo ju tako, malo više pop nego do sada. I htjeli smo probati. Snimili smo ju, ima tu i tambura, ali produkcijski i aranžmanski je to malo drugačije, modernije složeno i nama se sviđa. A i prve reakcije publike su zasada odlične, tako da nije loše malo svježine uvesti. Pjesma ima snažnu ljubavnu poruku, a zato nam se i svidjela kao prikladna za ovaj naš mali zvukovni eksperiment, ne bacamo tambure kroz prozor, bez brige.

Posegna na snimanju spota “Dovraga sve”

Najavili ste kako imate želju ove godine napokon izdati svoj album prvijenac. Znate li već sada kako će on izgledati i što publika može očekivati? – Tako je, želja je prisutna, a ono što možemo sada i reći sasvim je izvjesno da će se ta želja ove godine i ostvariti. Polovicom godine u izdanju Croatia Recordsa izlazi prvijenac Posegane, a nećemo previše otkrivati, neka ostane malo i znatiželje. Ono što ćemo reći da su pjesme tu, nama se jako sviđaju i svim srcem stojimo iza toga što ćemo publici pokazati jako jako brzo. Sve se kuha u studiju, najavni singl je spreman, sad samo treba biti strpljiv i pričekati još malo. Mislimo da će album biti jako slušljiv i pravo osvježenje. Spremamo i neke duete, ali nećemo sad sve otkrivati.

Koliko vremena posvećujete glazbi i imate li vremena za privatni život? Što Posegana radi kada nije na probi, svirci ili u studiju? – Nama je glazba prvenstveno ljubav, a ne posao, dakle svi u bendu imaju poslove od kojih žive, a glazba je tu kao neki hobi. Istina, taj hobi puno, puno vremena i truda zahtjeva, ali zato je dobar hobi, stvarno se maknete od svakodnevnih problema. Inače, Saša, Antun i Marijo su profesori u Glazbenoj školi Požega, Ivan Karadža i Mihael studiraju, ali i pred njima su poslovi u glazbi, dok je Ivan Ralašić krenuo u tehničkom smjeru, radi na Fakultetu elektrotehnike u Zagrebu. Josip je isto u Zagrebu, predaje na Filozofskom fakultetu i radi kao glazbeni urednik u Croatia Recordsu. Ima nas posvuda, a još uvijek je ta ljubav prema glazbi dovoljno jaka da nas okuplja. Dok uživamo u tome što radimo i dok mislimo da sve to ima bar malo smisla, glazba će ostati ljubav i hobi.

Malim koracima žele ostvariti velike stvari

Postoje li neke neostvarene želje kada je karijera u pitanju, možete li nam otkriti barem neku od njih? – Naravno da postoje. Kao što smo rekli, nama je glazba ljubav, volimo glazbu općenito, a tamburašku glazbu pogotvo. Idemo korak po korak, a želja ne nedostaje. Kako je rekao naš poznati autor Mario Vestić, “život bez snova je kao nebo bez zvijezda”. Tako i mi sanjamo pomalo. Bilo bi stvarno lijepo pokazati mogućnosti te naše tambure cijelom svijetu. San je naravno i nastupiti na nekoj velikoj bini pred desecima tisuća ljudi, san je zasvirati sa glazbenicima poput Stinga, Erosa Ramazzottija, san je pronijeti tamburu izvan granica Lijepe naše. Ali treba napomenuti da su to samo snovi. Mi djelujemo u svom mikrosvijetu, trudimo se raditi kvalitetno, trudimo se širiti ljubav, a ako se desi neka kemija pa se neki od naših snova ostvare, uživat ćemo u tom trenutku maksimalno. Do tada ostaje sanjati i biti uporan, malim koracima pokušati ostvariti velike stvari.

Kako gledate na tamburaše koji su više desetljeća na glazbenoj sceni, a kako na one puno mlađe koji su sve popularniji? Postoji li po vama nekakvih “podjela” u smislu prezentiranja tamburaške glazbe danas? – Mi jako cijenimo sve kolege i njihov rad. Stariji poput Zlatnih Dukata, Slavonskih Lola, Ravnice, Ex Panonije, na toj glazbi smo mi odrastali, to su nam uzori. No, ne vidimo ništa loše ni u glazbi koju rade noviji bendovi, Begini, Mejaši, Dyaco i svi kolege. Svatko radi onako kako misli da treba i mi se toga držimo, cijenimo sve.

Što se stanja u tamburaškoj glazbi tiče podjela postoji, no mi ne vidimo razloga za istu. Svi smo tu pod istim nebom, neka svatko radi onako kako misli da je ispravno, neka se tambura pojavljuje i u rock’n’rollu, i u popu i u funku i u jazzu. Nema tu ništa loše, neće to uništiti tamburašku glazbu, kako često znamo čuti. Mislimo da postoji sve više iznimno talentiranih pojedinaca koji se odlučuju baviti tamburom i da to rade na jednom iznimno visokom umjetničkom nivou.

Tambura je došla u glazbene škole, ušla u obrazovni sustav, prisutna je u medijima. Mislimo da situacija nije toliko crna. Možda malo više zajedništva, razumijevanja za sve pravce, otvorenosti ne bi škodilo, no što se nas tiče situacija je stvarno OK, svatko na svoj način radi najbolje što može i to treba cijeniti.

Glazbu svatko treba stvarati po svom guštu, to je kao evolucijski proces

Što biste poručili mladim tamburašima koji se odluče na korak osnivanja benda i autorskog rada, koji je recept za uspjeh i prepoznatljivost kod publike? – Recept je da recepta stvarno nema. Savjet koji svakako možemo dati je: upornost, strpljenje i strast su ti glavne komponente. Ako u neku priču vi dovoljno vjerujete i za istu izgarate, netko će već to vidjeti i podržati. Ali je uistinu bitno iskreno raditi ono što volite. Nema smisla glumiti, kako se prepoznaje iskrenost, tako se na kraju krajeva prepozna i gluma. Mi mislimo da sve treba podrediti glazbi, ako vi dovoljno vjerujete u pjesmu, izvodite ju sa žarom svaki put, publika će to znati cijeniti. I mislimo da je tu sva mudrost. Produkcija, spotovi, blještavilo, golotinja, sve to prođe, ali pjesma i iskrena, prava emocija je svevremenska.

Postoji li neka pjesma koja vam je posebno draga, te s druge strane neka koju nerado svirate? – Sve pjesme volimo jednako i trudimo ih se svirati s nekim žarom. Nema pjesme koja nam je mrska, a najviše stvarno volimo svirati svoje autorske stvari, to je ipak poseban osjećaj. I naravno, puno toga ovisi o situaciji, na nekom intimnom, privatnom druženju najradije zasviramo stare tamburaške lijepe pjesme, pokoji sevdah, starogradsku glazbu, neki instrumentalić, dok na javnim nastupima se to svodi na pop, rock, zabavnu glazbu, u kojoj opet na neki način uživamo – ako se zabavljamo mi svirajući, ne može ni publici biti loše.

Pratite li općenito tamburašku glazbenu scenu, kako bi ona po vama danas trebala izgledati? – Pratimo sve kolege i uvijek nam bude drago kad bilo tko od njih izda neku dobru stvar. Mi stvarno mislimo da se tu oko tamburaške scene ne bi trebalo raditi neku filozofiju. Treba pustiti stvari da se razvijaju svojim smjerom, kako je to s glazbom općenito. Postoji bezbroj stilova funk, jazz, fusion, pop, rock, r’n’b. Ne vidimo razloga zašto bi tamburaška glazba bila nešto posebno od toga.

Vrhunskih glazbenika je bezbroj, neka svatko stvara po svom guštu i isprofilirat će se tu sve što se isprofilirati treba, evolucijski proces. Kvaliteta će ostati, ono manje kvalitetno neće i to je cijela priča. Dobra pjesma uvijek nađe svoj put do publike i takve pjesme imaju snagu postati istinski evergreeni.

Mislim da ne treba isticati nekakvu razliku, tamburaška glazba bi trebala biti kao i svaka druga, dio šireg okvira. Pa neka svatko svira što mu se svira. Možda je došlo do malog zasićenjja pa se sad ne vrte tambure toliko po radijskim postajama, no mi vjerujemo da će se to promijeniti prvenstveno kvalitetnim radom bendova. Nema potrebe marginalizirati tamburašku glazbu, ona je dobra, prepuna talentiranih ljudi i uvijek će naći svoj put. Svi smo tu u istom loncu i svi zajedno trebamo gledati naprijed, otvorena uma i srca ispunjenih dobrom glazbom.

Dražen Bočkaj

Oglasi