Najnovije

Branko Ilakovac otvorio dušu i ispričao nam svoju ‘drugu stranu tambure’

Branko Ilakovac u razgovoru za Tamburaški.Net

Branko Ilakovac, poznati tamburaš i pjevač Slavonia Banda u jednom od naših ‘razgovora ugodnih’

Prepoznatljiv vokal i trenutno član jednog od najpopularnijih tamburaških sastava, često nas oduševi pričama iz životne svakodnevice. Možda će za neke ovo biti Branko kakvoga još ne poznaju, ali i on je, poput svih nas, obiteljski čovjek koji osim tambure voli sve što ga okružuje u životu.

O svom glazbenom putu, ali i svemu onome što čini svakodnevni život jednog tamburaša progovorio je za naš portal.

Biti tamburaš u isto vrijeme označava veliku ljubav prema glazbi ali i odgovornost prema glazbenom radu i publici. Možeš li se prisjetiti kada si prvi put uzeo tamburu u ruke, te kako na to gledaš danas nakon toliko godina sviranja? – Iskreno, morat ću se našaliti i reći da se ne sjećam kada sam prvi puta uzeo tamburu u ruke, ali ono čega se sjećam svakako je glazbeni put kojim nekako svi krenemo, od ranih školskih dana, djelovanja u KUD-ovima, glazbenom obrazovanju pa onda i prvih svirki, pjesama i svega što dolazi nakon toga. Tako nekako započinje karijera, kada snimiš prvu pjesmu i počneš ozbiljno raditi na sebi kao glazbeniku, puno toga se mijenja, tada ustvari shvatiš da tu osim volje za sviranjem, samoj ljubavi prema toj glazbi svakako postoji i odgovornost jer postaješ javna osoba na neki način, no u početku malo tko od nas je toga svjestan. Danas kada se prisjetim svega shvaćam koliko sam toga prošao i što znači danas biti na glazbenoj sceni, baviti se profesionalno glazbom.

U početku svi mi imamo nekako više vremena posvetiti se tom radu, no kada s godinama stvorimo vlastite obitelji i pored sviranja imamo i privatne obveze, onda svatko od nas mora pronaći način kako privatni život ostaviti po strani kada si na gaži i koliko profesionalno netko to može odraditi.

Mislim da sam s godinama stekao veliko iskustvo sviranja u bendovima i danas shvaćam kolika je to odgovornost.

Upravo tamburaše mnogi prvenstveno smatraju zabavljačima jer su uvijek tu zbog publike, no zna li to ponekad biti teško, kada recimo moraš neke svoje privatne probleme ili druge stvari ostaviti po strani i biti ono što publika od tebe očekuje, biti zabavljač? – Moram biti iskren i reći da ponekad to stvarno zna biti teško, ali mi kao profesionalci trudimo se to ne pokazivati na nastupima. Svi mi imamo svoje živote izvan scene i trudimo se maksimalno biti uz publiku kada ona to od nas očekuje, no treba nekada shvatiti i nas. Tjedno kroz naš život prođe nekoliko tisuća ljudi, od raznih koncerata, festivala, svadbi ili bilo kojih drugih svirki, a doista je teško popamtiti sva ta lica. Drago mi je kada mi se netko javi, iako zna biti i neugodnih situacija kada ti netko priđe nakon pet-šest godina i pita te sjećam li ga se, ali malo ljudi ima viziju koliko je nama sviračima teško komunicirati s tolikim brojem ljudi, no uvjeren sam da nam to nitko ne zamjera jer takav nam je posao. Ono što je najvažnije mi upravo postojimo na sceni zbog drugih ljudi, a ne ljudi zbog nas, zato se i trudimo biti što više uz svoje kolege, prijatelje s glazbene scene i samu publiku.

Bend je dobar onoliko koliko mu je najslabija karika loša

Slavonia Band ima puno obožavatelja, ali mnogi od njih ne znaju kako život jednog benda izgleda izvan scene. Možeš li nam malo opisati kako funkcionirate u svakodnevnom životu kada niste na pozornicama? – Mi imamo svoj mali dnevnik, netko dobije točku, netko sunce, ali svi smo jedni drugima ‘profesori’. Mora svatko biti odgovoran za sebe, pa je to neki način kako održati disciplinu u radu. Bend je dobar onoliko koliko mu je najslabija karika loša, zato svi zajedno činimo jednu cjelinu u kojoj smo jednako odgovorni i trudimo se to održati. Nekima će možda biti smiješno, ali kada imaš četiri dana svirke za redom potrebno ti je barem osam sati sna, odmora, nema ispijanja kava okolo s frendovima i sl., jednostavno se mora čuvati svatko od nas da bi to u cjelini funkcioniralo.

Trpi li nekada privatni život zbog ovakvog pristupa radu? – Ja ne popijem kavu onda kada me netko zove ili kada budem umoran, ostavimo to za neki drugi put. Međutim, ispijanje kave je manji problem od nekakvih situacija koje svatko od nas može imati doma, u krugu obitelji ili najbližih, a mi pored svega toga moramo uvijek biti prisebni i nastaviti dalje raditi.

Bude li ti nekada žao što ne možeš otići, recimo, na svadbu nekog rođaka ili prijatelja ili jednostavno biti prisutan u nečijim važnim životnim trenutcima? – Postoje neke stvari i događaji na kojima biste morali biti prisutni kod vama dragih ljudi, bez obzira radi li se o krštenju, krizmi, godišnjici braka, rođendanu ili nečemu sličnom, ali uvijek se nađe načina. Meni je recimo već postalo smiješno kada dođem ujutro sa svirke, primjerice nedjeljom, i onda se sav neispavan i umoran pojavim u crkvi na misi nekim povodom a svećenik i ostali pitaju se odakle je ovaj došao? Bude smiješnih situacija, ali oni koji me poznaju znaju zašto je to tako pa se uvijek nađe vremena i za takve stvari, uz malo dobre volje sve se da nadoknaditi.

Iako u korak s vremenom prate trendove, i dalje sviraju one iste tambure

Vremena i trendovi se mijenjaju, a uz to i Slavonia Band. Ona glazba s vaših početaka drugačija je ove današnje. Imaš li viziju kako bi Slavonia Band mogao izgledati u budućnosti? – Ja zaista nemam viziju o tome jer ljudi su ti koji najviše određuju nekakav stil ili kako bi trebali zvučati, mada se ne bi trebali baš uvijek prilagođavati tome jer mi kao bend imamo svoj stil i trebamo biti prepoznatljivi po tome, a publika će nas kao takve uvijek slušati i pratiti na nastupima. Ipak, ako iskreno pogledam, moramo se prilagođavati i naraštajima koji dolaze, zbog toga smo i uveli ‘inovacije’ u našu glazbu i danas zvučimo drugačije, modernije, no to nije ništa loše.

Mi u bendu i dalje imamo sve tambure, taj izvorni instrument je očuvan i bez obzira što imamo bubanj mi i dalje sviramo na našim tamburama. Ali, tko zna kakva nam vremena dolaze.

Iako iza sebe imamo već dosta godina staža u glazbi možda jednoga dana budemo morali nabaciti nekakve marame, staviti ‘cvike’ ili tko zna što, ali koliko god mi to sada bilo smiješno ipak ćemo mi tu uvijek biti za našu publiku.

Znam da će ovo pitanje biti teško i da malo tko voli nekoga izdvajati, no činjenica je kako je na glazbenoj sceni sve više mladih tamburaških sastava. Možeš li osobno izdvojiti neke od njih koji su te se dojmili svojim radom i u kojima možda vidiš neke buduće velike poznate bendove? – Da, teško mi je to izdvojiti, ne bih mogao samo tako nekoga izdvojiti. Ipak mogu reći da mi je drago vidjeti da su mnogi mladi sastavi odlučili slijediti i naš put i na taj način pokušavaju doći do publike, to nam moram priznati pomalo i imponira ako smo nekome uzor jer i mi smo nekada imali svoje uzore. Vjerujem da oni svi imaju svoje vrijeme i da će u tome uspjeti. Kada bih baš morao nekoga izdvojiti mogao bih reći da mi se osobno sviđa Arteški bunar. Mali Marko… ja ga volim zvati ‘mali’ jer dok sam ja naveliko svirao on je ‘trliso’ po jednoj primici i ja sam rekao jednoga dana od ovog malog mora biti nešto. On je tada imao možda četiri godine, naravno, tada još nije znao svirati ali je imao taj žar i neku karizmu. To se sve kasnije projektira u budućnost benda, zato i kažem da vjerujem kako je pred Arteškim bunarom velika budućnost.

Branko, da nisi tamburaš, čime bi se danas bavio? – Pošto sam često okružen bukom to bi zasigurno bilo nešto što smiruje. Možda bih pleo korpe, bavio se arboretumom, bio u nekakvoj opuštajućoj tišini. Još ako naučim štrikati i to bi mi bilo super! Znam da je to nekakvo vrijeme koje dolazi u budućnosti i svakako bih radio nešto što ne traži puno energije jer upravo u ovo što trenutno radim ulažem puno energije radi same publike.

Ja se nadam da upravo zbog publike nećeš tako brzo u mirovinu i da ćemo te još dugo viđati na svirkama i s tamburom u ruci. – Ja se isto nadam da neću, a pogotovo da te neću iznenaditi kada se opet sretnemo s nekakvim kaktusom ili korpom u ruci i kažem ‘ej ja evo već počeo’. Šalim se, drago mi je što imam priliku ponekad i ovako razgovarati o nekim životnim stvarima jer znam da svi mi imamo neke svoje redovite obaveze, ali i onu drugu stranu. Puno pozdravljam svu našu publiku i jedva čekam da se sretnemo na nekom od naših nastupa.

Dražen Bočkaj

Oglasi