Najnovije

Cvelfer stari, Đuka Galović

Ako želite smiraj duše, zemlju pod noktom, a nebo i šumu u oku i sluhu, ako želite čuti kako zemlja diše, kako orač i ptice pjevaju, kako se voda ljeska, kako dorati prkose, dovoljno je reći Đuka Galović, pučki pjesnik iz Drenovaca. Posljednji intervju za života dao je kolegi Ivici Oršoliću, objavljujemo ga Đuki u sjećanje.

U Slavoniji je uobičajeno sjesti u hladovinu hrasta i promatrati njegovu veličinu, a on će ti za promatranja pružiti ugodu duševnog odmora. Takav slavonski hrast je i Đuka Galović. Od njega ćemo čuti i naučiti kako se voli i ljubi Slavonija. Đuka Galović rođen je davne 1924. godine u Županji, gdje se i školuje. Završio je državnu mješovitu građevinsku školu poljoprivrednog smjera. Od svoje 40-te godine gubi vid.

Prvu pjesmu napisao 1938. u školskim klupama

Čika Đuka, recite nam nešto o tim godinama prije 2. svjetskog rata. – Bili su to teški dani, ali rado ih se sjetim. Rođen sam 1924. godine, evo na leđima imam pune 83 godine. Sa svojih osam godina radio sam na veliko. Sam sam orao, dane provodio sa svojim konjima. Tada sam bio najsretniji. Završio sam poljoprivrednu školu, volim zemlju, ali radio sam u općini i kotaru, kojem je sjedište bilo u Županji. Tadašnji Županjski kotar je imao 17 općina. Bili su to administrativni poslovi: vođenje raznih knjiga, zapisnika. Dan danas se sjećam kućnih brojeva svih obitelji u Županji, lako je danas, imaju ulice i brojevi. Postojalo je 130 knjiga u koje se uvodilo ama baš sve, knjige rođenih i umrlih, oporuke, zemljišne knjige, diobe zadruga, ma puno toga. Dolazi rat, pripadao sam domobranskoj vojsci, 1943. god. sam regrutiran u njemačku vojsku sa još 11 županjaca.Bili su to teški dani. Nakon rata, 1946. godine premješten sam u Drenovce, koji su bili izdvojeno sjedište za istočni dio Županjskog kotara. I tu sam radio na zemljišnom fondu, agrarnoj reformi i kolonizaciji. U Drenovcima sam upoznao i svoju životnu suputnicu Mariju Jakobovac – Macu. 1947. god. sam se oženio i evo sa svojom Macom sam punih 60. god.  u braku.

Kada ste napisali svoju prvu pjesmu ? – Svoju prvu pjesmu napisao sam 1938. god. u trećem razredu, bila je to pjesma o dadinim konjima sa kojima sam provodio najviše vremena. Ne znam gdje mi je ta pjesma, ali sjećam se o čem sam pisao. Bilo mi je drago kada su je pročitali u razredu, svi su se smješkali dok su je čitali. Tako je sve počelo.

Đuka GalovićU Vašim pjesmama , konji su najčešća tema, otkud tolika ljubav prema konjima ? – Sa konjima sam otranit, puno sam njih naučio jašiti, kočijašiti, znaš, u ono vrijeme konji su bili ponos svake zadruge, i cure su gledale kakve si imao konje i ormu. Što si imao bolje konje i cure su te više gledale. Konji su imali i veliki ekonomski znsćaj, nije bilo traktora, sa njima se radilo, ali i trgovalo. Najteže mi je bilo kad bi u Slavoniju došli Grci, Rumunji i Albanci, kupovali naše konje i odvodili ih sa sobom, duša me je boljela. 1956. sam bio jedini u Drenovcima koji je imao grlo lipicanske pasmine. U svom životu imao sam 10 prvoklasnih kobila, sve ih pamtim po imenima, e da se oče vratiti to vrijeme. Nije se živjelo u nekom iščekivanju kao danas, svako ždrebljenje, je bila radost, bio je to dio života. Konje sam držao do prije godinu dana. Nisam mogao više, ne vidim, Maca je bolesna, konj traži njegu i ljubav. Ljubav su imali, ali ne mogu više oko njih. Mislio sam da će mi se srce raspasti kad su Vilmu izvodili iz avlije, a i ona je osjetila rastanak. Nikada neću zaboraviti taj 6. prosinac 2006. god.  Zapisao sam taj dan: „Zauvik se Vilma ja rastajem sa tobom, svojim vriskom rekla si mi zbogom“. Često nazovem novog vlasnika svojih konja da vidim kako su. Volio bih da me konji i na groblje odvezu, uz pjesmu šokačku.

Mnoge Vaše pjesme su ispjevane, jeste li objavljivali svoje pjesme ? – Jesu, ni sam neznam koliko. Nabrojat će neke : Slavonci smo i Hrvati pravi, Odavno smo graničari stari, Oko Studve i bistrog Bosuta, Kiša pada dika u livada, Oj dorati. Drago mi je kada čujem svoje pjesme, ali ne volim što su neki izvođaći radili koje kakve intervencije na mojim tekstovima. Najljepše su kada se otpjevaju u izvornom obliku. Izdao sam jednu zbirku pjesama, „Cvelfer stari“, druga je u pripremi, nadam se da neću umrijet dok ona ne ugleda svjetlo dana. Sve je skupo, nadam se da ću uspjeti skupiti novce i za tu zbirku.

Dok se pozdravljam sa čika Đukom  osjećam sve ono što mi je rekao, osjećam toplinu njegove duše, sve njegove stranputice i dostignuća, ljubav prema konjima, osjećam miris lepinja, svinjokoljskih večera, sve ono što nam je servirao u svojim stihovima.

Ivica Oršolić

Oglasi