Najnovije

Tihomir Ivanetić se pita što će reći naša djeca za 30-ak godina na ovakvu glazbu danas?

Tihomir Ivanetić glazbom se bavi od rane mladosti. Još u sedmom razredu osnovne škole aktivno je počeo svirati tamburu u Strizivojni gdje je svirao prim u sastavu Zlatna tamburica, a glazba je ubrzo postala ono čim će se ubuduće isključivo i baviti. Učitelj mu je u to vrijeme bio Nenad Seletković, a kao mlad, Tihomir je odlučio svoje znanje i rad usmjeriti, ne samo u sviranje, već i u produkciju tamburaške glazbe.

Danas vrlo uspješni producent radi na nekoliko iznimno važnih projekata koji će tamburi, kako je rekao, vratiti stari sjaj, ali i podići ju na razinu koju ona zaslužuje. U čestim razgovorima zaključili smo kako je Tihomir prepun ideja koje želi realizirati, a nakon što smo shvatili da je u tome uporan i da ne sumnjamo u uspjeh istih, odlučili smo za naš portal odraditi još jedan ‘razgovor ugodni’ kako bismo čitateljima približili njegov rad, ali i općenito ih upoznali s nastankom tamburaških pjesama.

Tamburu sviraš od rane mladosti, a danas si i uspješan producent. Kako je uopće započela cijela ova životna glazbena priča? – Kao što sam i rekao, još u osnovnoj školi sam zasvirao tamburu i doslovno se zaljubio u nju. Već u srednjoj školi sam s vlastitim bendom počeo zarađivati prve novce od nastupa jer smo dosta putovali i svirali, a nakon toga otvorio sam i privatnu tamburašku školu kada sam upoznao i Julija Njikoša koji mi je bio mentor, a moram spomenuti kako sam u to vrijeme svirao i u pratećem bendu Vere Svobode. S godinama poslije završio sam kao dirigent u Njemačkoj i Austriji, pa sam u to vrijeme vodio dvanaest orkestara što je za mene osobno bio veliki uspjeh i priznanje mom radu. Prikupljajući izvorne pjesme Gradišćanskih Hrvata u Austriji sam snimio i nosač zvuka, a to me je ponukalo da otvorim i vlastiti studio jer sam počeo prikupljati opremu za snimanje koja mi je u to vrijeme trebala za razne snimke i obrade. Danas se ovim poslom bavim već punih dvanaest godina.

Za dobru pjesmu prije snimanja potrebna je još bolja priprema

Studio ‘Ivanetić Sound’ poznat je mnogim tamburašima u našem kraju i iz njega su izašle brojne poznate pjesme. Većina naših čitatelja nije upoznata s procesom nastanka jedne pjesme, možeš li opisati kako uopće nastaje tamburaška pjesma? – To ovisi od pjesme do pjesme, kao i od izvođača do izvođača. Oni koji se bave tim znat će o čemu govorim, međutim, to je ujedno i izazov s kojim se autori susreću. Način na koji se tamburaška pjesma snimala prije i danas potpuno je različit, tehnologija je uznapredovala, proces snimanja je brži i nudi puno više mogućnosti. Nekada su tamburaški sastavi dolazili u studio i snimali pilot verziju po kojoj se kasnije snimao svaki instrument posebno, a danas to radi aranžer. Upravo aranžer postavlja pjesmu i određuje kako će i u kojem trenutku pojedini instrument zvučati, a to u mom slučaju radi u nekom od digitalnih programa koji mu olakšavaju rad. Kada se poslije toga pojedinačno snime instrumenti dobivamo cjelokupnu verziju pjesme na koju snimamo vokale, prvo vodeće, a potom i prateće. Krajnji proizvod je pjesma koju slušatelji čuju.

Koliko je potrebno vremena da bi jedna tamburaška pjesma nastala od same ideje pa do krajnje realizacije? – Razvojni tijek pjesme je vrlo čudan, sve ovisi o zahtjevnosti kompozicije, pa i o samom izvođaču. Danas mnogi tamburaški sastavi žele što prije snimiti pjesmu što nije dobro, bez obzira na svu tehnologiju koju nam ovaj posao pruža. Priprema pjesme je doista zahtjevan posao i ako se dobro odradi onda samo snimanje u studiju i konačna produkcija traje vrlo kratko.

‘Za primjer mogu navesti Krunoslava Dražića kao studijskog glazbenika kojemu za snimanje jedne pjesme, odnosno sviranje svakog pojedinog instrumenta, sveukupno treba oko dva i pol sata da bi skladba bila snimljena’, pojasnio je Ivanetić način i učinkovitost nakon pripreme pjesme za snimanje u studiju.

Tamburaška glazba u izvedbama najboljih hrvatskih pjevača

Osim rada s tamburaškim sastavima na njihovim autorskim pjesmama radiš i na nekoliko zanimljivih i zahtjevnih projekata koji će imati veliki značaj za tamburašku glazbu. O kakvim projektima se radi? – Moram priznati da sam još od kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća zapazio kako su tamburaši u tom vokalnom dijelu nekako ‘najtanji’, pa sam posegnuo za realizacijom projekta u koji sam uključio neka od najljepših vokala hrvatske glazbene scene i ‘smjestio’ ih u tamburašku priču.

‘Svima je poznato kako su nastajali tamburaški sastavi: skupi se ekipa od njih pet ili šest i onaj koji najbolje pjeva taj bude glavni vokal, tako je to uvijek bilo i ostalo do današnjih dana. S vremenom sam shvatio da tamburašku glazbu danas puno bolje mogu prezentirati vokali koji možda nisu u toj branši, a mogu prenijeti tu čar i ljepotu glazbe našeg kraja, pa sam odlučio napraviti iskorak i pozvati ih da snimimo neke od najljepših tamburaških pjesama’, pojašnjava Ivanetić jedan od svojih projekata.

Tako je nastao i nosač zvuka Ljepote takve nij’ na kojem su zapjevali eminentni hrvatski izvođači, a što je publika i struka jako dobro prihvatila. Naravno, takav profil izvođača nije bio spreman za naš tradicijski slavonski izričaj pa smo odlučili snimiti upravo jednu starogradsku pjesmaricu, a pošto im se cijela ta priča svidjela počele su se nizati ideje i za daljnje suradnje i projekte na kojima radimo. Uskoro će se na tržištu pojaviti album jednog od najboljih hrvatskih muških vokala Jacquesa Houdeka koji je odlučio u mom studiju snimiti tamburaški album. Vjerujem kako će publika ostati ugodno iznenađena kada čuje tamburašku glazbu u njegovoj interpretaciji, pogotovo nakon što je prvi singl ‘Jesen stiže dunjo moja’ bio ove godine nominiran i za diskografsku nagradu Porin.

Zabrinjavajući problem tamburaške glazbe danas

Ovo je posao koji moraš voljeti da bi ga mogao raditi, međutim, koliko god čovjek bio posvećen svom radu sigurno se susreće i s poteškoćama. Što je po tebi najteže u ovom poslu? – Dobro si postavio ovo pitanje jer kada se malo zapitam dolazim do zaključka kako na žalost danas nema puno ljudi koji bi imali što reći po pitanju tamburaške glazbe, ako mislimo na izvornu, tradicijsku glazbu danas. Kada radim neke svoje projekte pokušavam nešto reći s tim. Želim iza sebe ostaviti nešto ovoj tamburaškoj glazbi jer glazba nije samo zabava, to je i edukacija, to ne smijemo zapostaviti. Trebamo i buduće naraštaje nečemu naučiti i ostaviti im nešto, zato se jako dobro mora znati tko što radi u glazbi i takve ljude pustiti da rade svoj posao. Tekstopisac mora biti tekstopisac, svirač mora biti svirač, aranžer mora biti aranžer, producent mora biti producent itd., jednostavno ne trebaju svi sve raditi jer onda dolazimo do iskrivljavanja slike tamburaške glazbe ako svatko nameće nekakve drukčije kriterije, a jako dobro znamo kako bi forma tamburaške pjesme trebala zvučati, ma koliko god ju mi ‘modernizirali’ ili radili nekakve eksperimente s njom, tambura na kraju ipak treba ostati tambura, a to je ono što je u ovom poslu danas najteže – očuvati ovu našu tamburu.

Često posjećuješ naš portal pa te moram pitati kakvo je tvoje mišljenje o samoj ideji pokretanja ovog portala i kako ti se sviđa (ili ne sviđa) ono što možeš ovdje vidjeti i pročitati? – Moram priznati da sam bio ugodno iznenađen pokretanjem ovakvoga portala. Znam da ima dosta internetskih stranica koje prate kulturu i tradiciju, mislim da je ovo jako dobro da bismo svi zajedno vidjeli gdje se ta naša tambura uopće nalazi danas na domaćoj glazbenoj sceni i što mi svi zajedno možemo učiniti da ona bude još bolja, stoga mogu samo pohvaliti cjelokupni rad. Već sam pročitao kako kolege iz moje branše žele čuti i reakcije same publike, argumentirane komentare koji nam mogu pomoći da shvatimo cjelokupnu situaciju na terenu, a to nam je svima jako važno, pa i to svakako pozdravljam i izražavam želju da se što više ljudi uključi u diskusiju, iskaže svoje mišljenje, poda koju ideju, a onda ćemo zasigurno pridonijeti da nam tamburaška glazba bude još bolja.

‘Tamburaška glazba je danas ušla u jednu doista problematičnu situaciju. Nemam ništa protiv eksperimentiranja s glazbom uopće, ali želim poručiti svakome tko se bavi tamburaškom glazbom danas da se zapita što će njegovo dijete za nekih 30-ak godina reći na tu pjesmu ili spot, hoće li biti ponosan na to (kao što smo mi danas na one koji su nam tamburašku glazbu ostavili u nasljeđe) ili će se toga možda sramiti, smijati…’, zaključio je Ivanetić priču o današnjoj situaciji na tamburaškoj glazbenoj sceni.

Da ne bi netko pomislio, nisam protiv nekakvog ‘novog vala’ tamburaške glazbe, ali svi smo svjesni činjenice da je ovo danas ušlo u jednu veliku problematiku oko koje se svi trebamo zapitati. Je li vrijedno snimati ‘instant hitove i spotove’ koji će donijeti kratkoročnu zaradu i ‘pet minuta slave’ ili se prema tamburi trebamo odnositi s poštovanjem, kako su nas učili od malih nogu? Upravo sam se sjetio riječi koje mi je Jacques Houdek nedavno rekao u mom studiju, kako moramo biti svjesni da smo svi društveno odgovorni i kako moramo biti svjesni da ne može kod nas sve biti ‘fast food’, ne možemo raditi paušalno već glazbu treba shvaćati ozbiljno i onaj novac koji ulažemo u svoj rad treba imati smisla, ne samo danas, već i u budućnosti. Bolje je snimiti jednu pjesmu u dvije godine pa nešto s time reći nego ‘štancati’ proizvode koji će trajati tri dana. Ako ja imam jazz band i sviram takvu glazbu, a nju možda ne slušaju široke mase ljudi, ne mogu doći na nekakav jazz festival i ‘oplesti’ malo ‘cajke’ jer to sada ide, ne možemo se tako ponašati, ovo je doista uzelo maha i trebamo malo zastati i početi raditi u korist tamburaške glazbe, a ne skrivati ju iza nekakvih drugih trendova koji joj nikada nisu bili srodni.

Upravo zbog ove problematike odlučio si okupiti neka od najpoznatijih tamburaških imena i krenuti u realizaciju novog projekta, o čemu se radi? – Da, upravo zbog toga, ne možemo zapostavljati izvornu glazbu a niti sam folklor. Radimo zajedno na jednom predivnom projektu u kojem će vrlo poznata imena tamburaške glazbe pokazati da još imaju volje i snage za pjesmu kakvu smo nekada znali, a tu je i snimanje nove verzije legendarne ‘Vesela je šokadija’ koja će osim vrhunskih tamburaša okupiti i brojne KUD-ove s našeg područja. Upravo to će biti slika koju ćemo javnosti poslati iz naše ravnice, a mislim da će se mnogi ugodno iznenaditi.

Puno je mladih tamburaša danas koji žele postići uspjeh, no za to treba truda i vremena, koja je tvoja poruka njima? – Znamo svi jako dobro koji su nam uzori i koji su glazbenici iza sebe ostavili po dvadeset ili trideset albuma i što su učinili za našu tamburašku glazbu. Postoji jednostavan životni proces, dijete koje se rodi prvo nauči puzati, pa hodati, pa onda dolazi pubertet, odrastanje, pa na kraju krajeva i starost, nije li tako? Danas mladi čim se rode žele uzeti tamburu u ruke i svima ‘dijeliti pamet’, a pogledajte kamo nas je to dovelo. Nitko ne može biti Bogdan, Stanko Šarić, Marinko niti Kićo preko noći, mora se proći jedan proces srastanja s tamburom da bi na kraju imali što reći o glazbi. Danas je iskrivljeno mišljenje kako za postizanje uspjeha nije potreban uporan rad nego određena količina novca u džepu i onda je sve riješeno. To je pogrešno jer krajnji rezultat je nula ako malo bolje pogledamo. Svi mi radimo i griješimo, napravimo dobru ili lošu stvar, to je u ljudskoj prirodi, ali smatram da bi svi trebali imati nekakav ‘filter’ kod sebe i biti više društveno odgovorni. Na kraju krajeva, svi ti tamburaši koliko god težili velikoj popularnosti opet završe u nekakvom noćnom klubu ili kirbajskom šatoru, zato ne trebamo glumiti nešto što nismo i trebamo biti ponosni na svoju tradiciju.

Dražen Bočkaj

Oglasi